KAKO SE SEBI SKLONITI S PUTA

U jednom istom danu, srela sam se sa dve sasvim različite priče. Obe su istinite, posebno za njihove glavne aktere. A nama, koji ih posmatramo sa strane, daju savršen odgovor da li sebi stojimo na putu ili ne.

U prvoj, sretnem komšinicu koja mi se požali kako joj sin nema posao. Kaže 31 godinu, živi sa njima roditeljima, nema posao, bio je dobar student na Pravnom fakultetu, šalje CV-eve, ali ništa. I svaki dan šalje i šalje i opet ništa. Tu i tamo mu neko odgovori, ali posla nema. Iz tih nekoliko rečenica, vidim da ga, kao majka, sažaljeva. I, kao majka, pokušava da mu nadje posao. Dodam, dobronamerno: ako hoće da bude advokat, nek krene redom, od kancelarije do kancelarije, prvo nek pokuša da nađe praksu, svako iskustvo je dragoceno, pa će posle početi i da zarađuje i dobiti mogućnost da bira gde bi radio. Ah, tu sam dodirnula osetljivu tačku. Kaže: ma kakvi, nema šanse, pa nije toliko studirao da sad radi za džabe, ako hoće pravog čoveka, pravi advokat će to prepoznati kad vidi njegov CV (naglašavam: nema radno iskustvo). Nisam ga ja toliko školovala da bi sad donosio burek nekoj tamo nadobudnoj gospodi. I tako dalje, i tako dalje.

Da rezimiram. U završnim rečenicama svog monologa, komšinica se već pušila od besa. Očajna mama, postala je odbrambeni zid svom mladom sinu od 31 godine, bez posla. Ona je iskreno, duboko, verovala da su svi loši i da za njeno dete u takvom svetu, pravog mesta nema. Mada, želi da ga pronađe.

Shvatila sam da bi svaki dalji dijalog bio suvišan, pa smo se pozdravile i svaka je otišla na svoju stranu. Nisam mogla da se otrgnem sećanjima na svoje prve radne dane, pre više od 15 godina. Radila sam tri meseca potpuno besplatno, a posao je bio veoma odgovoran. Ni jednog trenutka nisam mislia o plati, samo o tome šta ću naučiti i kakvo ću iskustvo steći. I danas mislim da je to bilo najdragocenije poslovno iskustvo koje sam imala. Nakon nekoliko meseci, zarađivala sam mnogo više od predviđene plate za početnika i dobijala zadatke u rangu kolega koji su imali deceniju iskustva više od mene. Jednostavno, trudila sam se da dam svoj maksimum i maksimum mi se i vratio.

U drugoj priči, glavni akter je bio veterinar Marko Odalović. Istog dana, uveče, održao je predvanje u mom projektu „Lepo mi je, jer tako želim“. Ukratko, Marko je sa 12 godina ostao bez cele porodice. Kasnije, i on i supruga su ostali bez posla, radeći u istoj veterinarskoj ambulanti, koja je iznenadno zatvorena. I šta je radio, i kao dete i kasnije? Završio je ubzano srednju školu. Upisao fakultet na budžetu. Išao redovno kod najboljeg veterinara u gradu, dok ga konačno nije zaposlio. Obrazovao se dodatno, da bi stekao znanje koje nije mogao da dobije od najboljeg veterinara u gradu. Skupio snagu da otvori svoju ordinaciju, bez mnogo novca, u trenutku kada su i on i supruga ostali bez posla. I danas ima svoje zaposlene. Ordinaciju. Pet shop. Apoteku. I sve sam, sa svojih 10 prstiju, bez tuđe pomoći i velikih investicija. Ima 35 godina. Nije prezaštićeni sin, koji misli da su svi oko njega loši. Iako mu život nije uvek pokazivao svoju najlepšu stranu.

Ja sam se sa ove dve priče srela u istom danu. Sigurno ih svi svakodnevno srećemo. U svakom slučaju, dolazimo do jednog jednostavnog zaključka – život nam izgleda tačno onako kako na njega gledamo.

Ako stojiš u mestu i veruješ da će ti sve doći samo od sebe – možeš biti siguran da neće.

Ako se fokusiraš na bilo šta i nastojiš da to ostvariš – sigurno ćeš imati rezultate.

Ako misliš da je na nekom drugom mestu, bolje da živiš ili radiš – to je u redu, ali prvo pitaj sebe, kako se osećaš u svojoj primarnoj kući, sebi samom i kakav odnos sa sobom imaš.

Volim ovu temu i jedva čekam sledeće predavanje u projektu „Lepo mi je, jer tako želim“, čiji sam autor. Tada će Lazar Džamić, kreativni strateg, pisac i profesor, čovek koji je živeo u Londonu, radio u Google i mnogim vodećim kreativnim agencijama i koji se vratio u Srbiju, govoriti upravo na ovu temu: Kako se sebi skloniti s puta. U četvrtak, 3. oktobra u 20h u sali 10 bioskopa u Ušće Shopping Centru.