AKO SE PITAŠ KUDA TVOJ ŽIVOT VODI…

Ova priča ima tri aktera. Prvi sam ja, lično. Drugi je Dušica. A treći bi bilo dobro da nisi ti. Ako jesi, i to je sasvim u redu. Onda si bar na pravom mestu, jer Dušica i ja nismo imale putokaz koji ćeš ti ovom pričom dobiti.

Bio je avgust. Vreme godišnjih odmora. Obično i sam posao, tada, odluči da malo odmori. Međutim, te godine, sve je izgledalo kao da idem u pogrešnom smeru. O ovome razmišljam dok ležim u Urgentnom centru i primam infuziju. Polovina lica mi je razbijena od udarca kojim me je nokautirala slavina u kupatilu. Da, pala sam u sred svoje kuće. Ničim izazvana. Ne znam šta se dogodilo. Samo znam da izgledam kao da me je neko baš dobro i surovo istukao. Pominjem sezonu godišnjih odmora, jer bi bilo logično da sam, nakon mora s kog sam se vratila pre 15 dana i koje obično velikodušno izbriše sav moj umor i dalje imala osećaj da sam isceđena krpa. Jednostavno, nisam se odmorila. Moj umor se toliko nataložio da mi više nije prijala ni petnaestominutna šetnja do kuće, posle posla. Umornom telu svaki korak je bio smetnja. Na moj omijeni najslađi mali zagrljaj i poljubac kad uđem u kuću, uzvraćala sam bezvoljno. Zaboravila sam kako sam super mama bila! Ali direktorka u meni je „štrikala“ svaki dan, bez predstanka. Od prvog do 31. klijenta. Sve po pravilu i u skladu sa biznis planom. Imalo je trenutaka kad mi je glava pucala, ali ko za to mari. Ko još odmara, kad ima posla? Ko još kuka, kad posao pršti od uspeha?! I sigurna plata. I sigurna pozicija. I stambeni kredit. A onda, robot koga sam izgradila u sebi, konačno je ekplodirao. Bam! U sred sopstvene kuće, život me je brutalno ošamario i upozorio da farsu koju stvaram od sopstvenog života, moram prekinuti!

Da se vratim na Urgentni centar. Nakon ušivanja obrve, obloga, infuzije i svih mogućih pregleda, pustili su me kući. Ukratko, 3 nedelje ležanja, bila je njihova prognoza. Realnost je pokazala, nedelju dana nepomičnog ležanja, što je značilo da me je bolelo celo telo, nisam mogla da govorim, jer bi mi na izgledu leve strane gornje usne pozavidela svaka ljubiteljka plastične hirurgije. Virila sam na desno oko, jer mi je levo bilo zatvoreno, neko vreme. Masnica ispod bila je ponosna na promene boja koje je uvodila svaki dan. Sitne koščice ispod leve jagodice ćutale su pokunjeno sa mnom. Njihovoj krhosti trebalo je vremena da se vrate u normalu. Dakle, sedam punih dana nisam govorila, samo sam ležala i povremeno svet posmatrala desnim okom. Narednih par nedelja, povrede su mi dozvolile nešto veću dinamiku, ali sve je bilo surovo sporo i izgledalo nepopravljivo.

A šta se zapravo desilo?! Tada je direktorka u meni umrla. A ja sam ponovo počela da se rađam. Odjednom klijenti, biznis planovi, timski duh, zarada…više nisu bili važni. Zapravo, bili su važni nekom drugom, ali meni su postali vidljivi, taman onoliko koliko sam mogla da im se posvetim, gledajući onim jednim čitavim okom i učeći da govorim, sa polovinom „natečene“ gornje usne. Svaki pošten biznismen bi se zgrozio prizorom koji sam predstavljala, te sam odlučila da je vreme da se ja u ta posla više ne mešam. 

Dakle, trebalo je nešto baš jako da me „udari“, da bih se zaustavila (u ovom slučaju bukvalno) i shvatila da smer u kome idem nije moj. Sasvim sjajno je izgledao potpis „direktor“ na mojoj vizit-karti i plata je bila siguran oslonac stambenom kreditu i sve te pohvale za uspešne rezultate i svi ti prihodi od kojih firma narasta. Ali trebalo je jedno oko, tako grubo, da mi se zatvori, da bih sasvim jasno uočila kako je šef u tuđoj firmi ubio u meni šefa nad sopstvenim životom. Nema bića koga više volim od svog deteta, a postala sam dosadadna, nervozna mama koja istinski nije imala snage za igru u preostalih 3 sata koliko mi je radni dan ostavljao da provedem sa njim. Od zaljubljenika u kaficu sa drugaricama i šetnju po beogradskim kejevima, postala sam dosada koju je retko ko više i zvao na kafu. Bledunjava maska koju je umor doneo na moje lice učinila je bledunjavim ceo moj svet. Trebalo je da mi život pokloni masnicu, da mi moje lice dobilo boju! Trebalo je da MORAM da ležim 3 nedelje da bih našla vreme da čitam knjige. A čitanje je za mene kao disanje!

Na svu sreću, udarac koji mi je život poklonio te čudne večeri u avgustu, jedan je od mojih najdražih poklona. Ne, nije povreda ostavila posledice na moj mozak, ako ste to upravo pomislili. Iskreno sam zahvalna na svemu što se dogodilo, zato što sam tada, sasvim precizno, shvatila da moj život čine drugi prioriteti i da je cela situacija predstavljala neizmerno važan znak za mene. Da sam ga ignorisala, imali biste potpuno pravo da pomislite kako sam ipak „sišla s uma“.

Posle bezbroj postavljenih pitanja: „kuda moj život vodi“, dobila sam odgovor. Volim neobične stvari, pa je, izgleda i ova nadrealna scena pokušala da bude duhovita i da mi da odgovor. Oporavila sam se, odradila još par meseci, negujući i dalje odgovornost prema dobro obavljenom poslu i onda, otvorila čitav jedan novi svet. U njemu sada radim ono što volim, u ritmu koji mi odgovara. I rvem se sa strahovima, preskačem prepreke, padam, dižem se…Ali čitam knjige, družim se sa divnim ljudima, imam vremena za dete koliko god hoću, putujem, šetam, plačem kad mi se plače i smejem se kad mi se smeje.

Zahvaljujući tome srela sam i Dušicu. Lepa žena od oko 45 godina, iz koje, na prvi pogled, izbija unutrašnja snaga i stabilnost. Ali kad sam bolje zagledala u njene oči, videla sam nešto sasvim drugo. Izgubljenost. Bezvoljnost. Lice joj je bilo bledunjavo, slično kao moje, pre one živopisne modrice. Ramena spuštena. Kada da nije imala mrvicu snage u sebi. Došla je kod mene, ne bih li joj pomogla savetom i popravila stanje Bahovim kapima. Govorila je polako i dugo. Nisam je prekinula skoro 15 minuta. Ali, suština njene priče, stala je u nekoliko kratkih rečenica: „Ja više ne znam ko sam. Nemam partnera. Sa prijateljima se viđam retko. Ne sećam se kada sam nešto lepo uradila za sebe. Imam samo posao i platu. To je bar sigurno. Zapravo, za mene više ništa nije sigurno…“

Zahvaljujući ličnom iskustvu i znanju o radu na sebi kojima sam prvo pomogla sebi, pa krenula da to činim i za druge, dala sam Dušici nekoliko predloga i ispričala priču koju sam upravo i sa vama podelila. Njoj je uspelo! Trajalo je nekoliko meseci, ali sada već sama primenjuje tehnike koje se njoj najviše dopadaju i, kaže, da uživa u tome.

Ako si ti treći akter ove priče, verujem da će ti priča poslužiti kao putokaz. Ako nisi, možda poznaješ nekog ko se prečesto pita: kuda njegov život vodi. Gotovo svima se dešava u nekom periodu života. Ja sam mislila da, nakon 10 godina, svakognevnog rada na sebi, stvarno znam kuda idem, pa mi je život objasnio da stvari stoje drugačije. Dušica nije znala gotovo ništa o veštinama rada na sebi, pa je ipak uspela da pronađe put. Dakle, može. Samo je zaista važno da putokaz potražimo i pronađemo u sebi.

Moja želja je da se više niko ne saplete i padne kao ja. Ali i ako se dogodi, važno je da nam se pruža mogućnost da se podignemo. Zar nije predivno, što je ta mogućnost u nama samima.